| | Ispis | |
|
POVIJEST RAKLJA
Ostaci zidina vidljivih na brežuljku uz obalu Raškog zaljeva, iznad rta Sv. Mikule a koje danas nazivamo Stari Rakalj, u povijesnim dokumentima nalazimo pod imenima Rachele, Castelvecchio di Rachele, Castellare de Rachir ili u germaniziranim nazivima kao Ragkl, Rekel, Rachir, Roegkl.Kroatizirani toponim Rakalj, potječe, dakle, od naziva Rachele koji prema povjesničaru P.Kandleru ima korijen u latinskom pojmu Arcellae , a znači “mala tvrđava ili kaštel”. Njegov važan strateški položaj na brežuljku sa kojeg se može kontrolirati svaki ulazak i izlazak iz Raškog zaljeva , razlog je stalne naseljenosti Starog Raklja, kao ilirske gradine ,rimskog castruma pa sve do srednjevjekovnog naselja . Raški zaljev i tok rijeke Raše oduvijek su bili i prirodna granica između teritorija različitih gospodara. Još od vremena prije dolaska Rimljana to je bila prirodna etnička granica između Histra i Liburna, bio je to pravac podijele istarskog poluotoka na Iliricum i Histriu, granica između Austrije i Venecije do završetka austrijsko-venecijanskih ratova sredinom XVI. st. Prema istraživanjima istarskog povjesničara don Luke Kirca, područje starog Raklja bilo je naseljeno hrvatskim plemenima već od provale slavenskih plemena u Istru od 599. do 611. god. Iz tog razdoblja do početka XI. st. postoje vrlo oskudni povijesni podaci, no svi podaci koje kasnije nalazimo, bez sumnje potvrđuju kontinuitet života hrvatskog stanovništva na ovom području od prvog vala naseljavanja Hrvata . Iz Istarskog Razvoda doznajemo da se 1027. god.Rakalj odvaja od Barbana i Mutvorana koji je do tada bio u sastavu gočanske županije koja je činila prostor od Raše do Limske Drage t.j. do Dvigrada. Naime, kada se početkom XI. st. vlast njemačkog carstva širi i u ove krajeve, raspada se Gočanska županija u više manjih županija. Iako ne postoje provjereni podaci , prema mišljenju povjesničara Benussia, gorički grofovi stekli su svoje posjede u Istri od biskupa porečkog, pićanskog, pulskog i tršćanskog, a od akvilejskog patrijarha dodijeljen im je Rakalj koji je od 1275. god. u posjedu goričko-pazinske grofovije. Godine 1312. god. gorički grof Henrik, prilikom udaje svoje kćeri Elizabete za Nikolu od Pramberga, njima i njihovim nasljednicima daruje Rakalj, zajedno sa svim pripadajućim mu pravima i posjedima, time da će Nikoli od Pramberga na tom području pripadati sva feudalna prava. U posjedu goričko-pazinske grofovije, Rakalj ostaje do 1374. god., kada nakon smrti posljednjeg goričko-pazinskog grofa Alberta IV, cijela grofovija, a time i Rakalj, prelazi u vlast austrijskih vojvoda Habsburgovaca. Tijekom XV. i početkom XVI. st. Rakalj je nekoliko puta založen vjerovnicima austrijskih vladara. Tako ga car Fridrih III. 1453. god. ustupa na 4 godine tršćaninu Lazaru de Belli, a 1478. godine ustupa ga također tršćaninu Lorenzu Benomo. Naposljetku, 1504. god. car Maksimilijan daje Rakalj u feud Giovanniu de Taxis, a slijedeće godine pridodaje mu i Barban kao zajedničko feudalno dobro. U ratu između Venecije i austrijskih vladara 1508-1516. god. Mlečani osvajaju Barban i Rakalj. Pogodbom o predaji 1516.god. Barban i Rakalj, kao zajedničko feudalno dobro i formalno pripadaju Veneciji. Tom pogodbom Barban i Rakalj zadržavaju svoja vjekovna prava izbora župana, podžupana, pučkih sudaca te izbor kaptola sa župnikom. Ovakav položaj Raklja ostaje nepromijenjen samo do 1536. kada Republika Venecija stavlja oba mjesta na javnu dražbu. Aktom kupoprodaje od 23.XII. 1536. Barban i Rakalj za 14 160 dukata kupuju članovi venecijanske plemićke obitelji Loredan. Rakalj se s Barbanom održao kao feudalno dobro ne samo do pada Venecije 1797. god. nego i kasnije za vrijeme Austrije, sve do konačnog ukidanja feudalnih prava na austrijskom području 1869.god. Podaci o drugom valu naseljavanja hrvatskih doseljenika iz Dalmacije u Rakalj spominju 1427. god. kada na Bolovanu, na području današnjeg Raklja podižu crkvu rođenja Blažene Djevice Marije. Novo naseljavanje iz Dalmacije i Bosne na to područje prorijeđeno epidemijom kuge događa se 1456. godine. U to je vrijeme još uvijek župna crkva Sv. Agnjije unutar kaštela koja se obnavlja 1494. godine. Na području granice dva susjedna kaštela Mutvorana i Raklja već se 690. godine spominje starokršćanska crkva Sv. Tudora, podignuta na temeljima poganskog hrama. Početak industrijalizacije i graditeljski zamah u gradovima na obalama Sjevernog Jadrana razlog su da se na obroncima Raškog zaljeva otvaraju novi kamenolomi što uzrokuje dinamičan rast naselja. Kameni blokovi koji se vade u tim kamenolomima posjeduju izuzetnu otpornost na smrzavanje i utjecaj saliniteta te su pogodni su za gradnju luka i pristaništa. Trgovina kamenom dovodi do trgovačkih veza s većinom gradova na Sjevernoj Jadranskoj obali, od Ravenne, Chioggie, do Rijeke te kvarnerskih gradova i otoka. Takav način života stanovnika koji je gotovo poluindustrijski, dovodi do novog naseljavanja. Uslijed potrebe za zanatskim uslugama, (kovači, gostioničari ) Rakalj nastanjuju i nekoliko obitelji zanatlija iz slovenskog Primorja. Rast naselja ne prekida se ni propašću Austrije 1918. god. i dolaskom pod vlast Italije. Dapače, inteziviraju se trgovačke veze s gradovima na talijanskoj obali. Uz to pojavom industrije u području Labinštine (Koromačno, rudnici Raša), Rakalj postaje prometno raskrižje za radnike koji dolaze iz središnje Istre (Žminjština, Barbaština) i nastavljaju put do labinske strane Raškog zaljeva. U to vrijeme Rakalj je po broju stanovnika jedno od najvećih naselja u Istri. Završetkom II.svjetskog rata i industrijalizacijom dolazi do naglog raseljavanja stanovništva u gradska područja te europske i prekomorske zemlje. Uspostavom hrvatske države i osnivanjem jedinica lokalne samouprave na području bivše Općine Pula 1993. god., katastarska općina Rakalj podijeljena je na dva dijela. Dio pripada Općini Marčana , a dio Općini Barban. Povijest Raklja i njegove okolice zasigurno je nedovoljno istražena obzirom na značaj ovog područja kroz minula razdoblja. Njegova bogata i burna prošlost pružaju priliku za arheološka, demografska, pravna i druga ispitivanja. Poznavanje njegove povijesti daje nam odgovore na pitanja o višestoljetnoj opstojnosti hrvatskog stanovništva na ovim prostorima unatoč čestim promjenama gospodara i vladara.
|
